Arhitekti kamenog doba prije 9000 godina izradili su vrlo precizne nacrte velikih zamki za lov s kamenim zidovima, što predstavlja najstarije poznate arhitektonske planove velikih razmjera u ljudskoj povijesti. Spomenuti nacrti ugravirani su u masivne kamene ploče, koje su nedavno otkrivene u blizini složenih zamki, poznatih kao pustinjski zmajevi i koji se protežu na tako velikim udaljenostima da su njihovi oblici prepoznatljivi samo gledani iz visine.
Dosadašnji nalazi potvrđuju da je mentalno ovladavanje krajolicima i prostorom neolitskih ljudi dosad bilo podcijenjeno te da su spomenuto svladali puno prije nego što su postali pismeni, kaže Rémy Crassard iz francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja (CNRS).
Konkretan dokaz
Nema sumnje da su ovi Homo sapiensi imali isti stupanj inteligencije kao i mi, ali ovo je prvi put da zapravo imamo konkretan dokaz njihove prostorne percepcije - i u ovim golemim zmajevima, a sada i u njihovim vrlo preciznim odgovarajućim planovima. To pokazuje u kojoj je mjeri ovaj način razmišljanja bio usidren u njihovoj kulturi, objašnjava Crassaard.
Kameni zmajevi otkriveni u Saudijskoj Arabiji i Jordanu imaju ljevkaste linije duge do 5 kilometara i do 10 šiljastih grana koje vode do jama dubokih čak 4 metra. Te su strukture vjerojatno služile za hvatanje gazela ili drugih divljih životinja u uže dijelove, gdje bi se stjerale u kut ili pale u jamu, kaže Wael Abu-Azizeh s Francuskog instituta za Bliski istok.
No unatoč složenosti tih struktura iz kamenog doba, njihovi rijetki umjetnički prikazi koji su dosad pronađeni nisu bili ništa više od grubih apstraktnih skica. U ožujku 2015. godine Crassard i njegovi kolege slučajno su naišli na 80 centimetara visoku i 92 kilograma tešku vapnenačku ploču u iskopanom kampu u blizini 9000 godina starog zmaja u Jordanu, s detaljnim arhitektonskim planovima urezanim u nju. Jedva su mogli vjerovati, ali, što je još više iznenađujuće, naletjeli su na drugi plan zmaja samo tri mjeseca kasnije, ovaj put ugraviran u 3,8 metara visoku gromadu od pješčenjaka, koja je pala s litice blizu para od 7500 godina starih kamenih zmajeva u Saudijskoj Arabiji.
Znanstvenici su dosad vjerovali da najstariji pravi arhitektonski planovi, koji su barem trebali biti u mjerilu, datiraju iz mezopotamskih civilizacija prije 2300 godina.
Bili su to stvarno emotivni trenuci za nas u našim znanstvenim karijerama. Pronalazak jednog već je bio izuzetan, ali pronalazak dvaju bio je još izuzetniji događaj. Vikali smo i plesali uokolo!, prisjetio se Cassard. Studija o tome objavljena je u časopisu PLoS One.
Računalno modeliranje potvrdilo sumnje znanstvenika
Prepoznajući sličnosti s kamenim zmajevima u blizini, znanstvenici su koristili računalno modeliranje kako bi matematički usporedili ugravirane slike sa satelitskim slikama 69 kamenih zmajeva. Otkrili su da su planovi urezani u kamen "iznenađujuće realistični i točni" prikazi stvarnih zmajeva koji su od njih udaljeni 1 do 2 kilometra. Dva plana izrađena su u mjerilima 1:175 i 1:425 i čak su uključivala trodimenzionalna udubljenja koja predstavljaju spomenute jame unutar tih struktura.
Edukacija zacrtana u kamenu
Pronađeni planovi možda su pomogli u izgradnji ogromnih, složenih struktura, ali su također mogli voditi lovce da shvate kako ih najbolje koristiti, napominje Abu-Azizeh. S tim se slaže i neovisni stručnjak Sam Smith, sa Sveučilišta Oxford Brookes u Velikoj Britaniji. Poput nogometnih trenera koji crtaju svoje taktike na bijeloj ploči, članovi neolitske zajednice možda su koristili slike u mjerilu kako bi međusobno komunicirali o strategijama grupnog lova.
Lako mogu zamisliti da bi te gravure bile vitalni element planiranja, kaže Smith i dodaje da činjenica da su ugravirani u tako izdržljiv medij, sugerira da su možda trebali trajati za buduće generacije. Novi članovi zajednice ili lovačke skupine ne bi imali pravi način da shvate zmajeve bez prikaza poput ovih, smatra Smith.
Jedna bitna nepoznanica
Znanstvenike i dalje zbunjuje kako su ti drevni inženjeri postigli takvu geometrijsku točnost bez modernih alata poput GPS-a ili taheometra. Ne znamo kako su to uspjeli, kaže Olivier Barge iz CNRS-a.
Izvor: New Scientist
