Novo istraživanje sugerira da je Jupiter, koji je već najmasivniji planet u Sunčevom sustavu, nekada imao i do 2,5 puta veći volumen nego danas, otkrivajući dramatičnu fazu ranog rasta Jupitera, koja se dogodila samo 3,8 milijuna godina nakon formiranja prvih čvrstih tvari u Sunčevom sustavu.
Astronomi Konstantin Batygin s američkog Sveučilišta Caltech i Fred Adams s američkog Sveučilišta Michigan, proučavali su nagib orbita unutarnjih Jupiterovih mjeseca, Amaltee i Thebe. Ti mali mjeseci kruže bliže Jupiteru nego primjerice mjesec Io i imaju orbite koje su nagnute u odnosu na Jupiterov ekvator. Taj nagib, tvrde znanstvenici, sačuvao je tragove o fizičkom stanju planeta u njegovoj ranoj povijesti.
Zapanjujuće je da čak i nakon 4,5 milijardi godina još uvijek postoji dovoljno tragova koji nam omogućuju da rekonstruiramo fizičko stanje Jupitera na samom početku njegova postojanja, rekao je Adams.
Nagla faza rasta
Njihova rekonstrukcija pokazuje da je Jupiter prošao kroz fazu intenzivne akrecije, rastući brzinom od otprilike 1,2 do 2,4 Jupiterove mase po svakih milijun godina. Tijekom tog razdoblja, volumen planeta bio je više nego dvostruko veći nego danas, a njegovo magnetsko polje bilo je otprilike 50 puta snažnije.
To veliko širenje podržava model akrecije jezgre, prema kojem plinoviti divovi započinju kao stjenovite jezgre i, kada premaše masu od otprilike 10 Zemalja, počinju privlačiti gusti omotač plina. Također se slaže s teorijama formiranja planeta "odozdo prema gore”, koje se tradicionalno primjenjuju na stjenovite planete. Studija vezana za navedeno otkriće objavljena je u časopisu Nature Astronomy.
Jupiter se još uvijek smanjuje
Nakon faze rasta, materijal oko Jupitera se raspršio. Pod utjecajem vlastite gravitacije, planet se postupno skupljao, povećavajući brzinu rotacije i unutarnju temperaturu. To sporo sabijanje traje i danas, iako se odvija puno sporije.
Unatoč velikoj početnoj veličini, Jupiter nikada nije bio ni blizu mase potrebne za to da postane još jedna zvijezda u Sunčevom sustavu. Da bi pokrenuo fuziju vodika, trebao bi biti barem 85 puta masivniji. Ipak, njegova veličina i gravitacijski utjecaj vjerojatno su pomogli stabilizirati rani Sunčev sustav, što je posredno pridonijelo i razvoju života na Zemlji.
Ono što smo ovdje uspostavili vrijedan je referentni okvir. Točku s koje možemo pouzdanije rekonstruirati evoluciju našeg Sunčevog sustava, rekao je na kraju Batygin.
Izvor: Science Alert
