Oslobađanje potencijala nusproizvoda rafiniranja aluminija, točnije opasnog crvenog mulja, moglo bi revolucionirati proizvodnju čelika, a pritom se pozabaviti i s ekološkim problemima.
S otprilike četiri milijarde tona crvenog mulja koji globalno predstavlja prijetnju okolišu, znanstvenici s Instituta Max Planck u Njemačkoj, predvođeni Isnaldijem Souzom Filhom, osmislili su inovativnu metodu korištenja navedenog opasnog crvenog mulja. Izlažući crveni mulj plazmi vodika i argona, iz tog su mulja izvukli željezo, da bi ga potom koristili za proizvodnju čelika.
Crveni mulj, koji sadrži 30 do 60 posto željeznog oksida, krcat je i opasnim elementima poput arsena i olova. U svom pristupu, njemački znanstvenici su koristili elektrolučnu peć kako bi zagrijali crveni mulj na oko 1850°C, koji u reakciji s argonom i vodikom daje željezne kuglice. Njihovo istraživanje objavljeno je u časopisu Nature.
Koautor istraživanja Matic Jovičević-Klug ističe potencijal tog procesa izvlačenja željeza iz nusproizvoda proizvodnje aluminija, procjenjujući proizvodni kapacitet u rasponu od 748 milijuna do 942 milijuna tona čelika, što rezultira više od milijardu tona manje CO2 u usporedbi s tradicionalnim metodama proizvodnje čelika. Unatoč tome, to ostaje tek djelić globalne proizvodnje čelika.
Mark Jacobson sa Sveučilišta Stanford priznaje korištenje zelenog vodika u rafiniranju, ali naglašava da je to novost u korištenju opasnog crvenog mulja kao sirovine, jer integracija crvenog mulja u proces uvodi jedinstveni aspekt. Jacobson postavlja pitanja o isplativosti u usporedbi s konvencionalnim procesima, naglašavajući potrebu za više informacija kako bi se napravila konačna procjena.
Revolucionarni pristup nudi dvostruko rješenje, od ublažavanja utjecaja crvenog mulja na okoliš, do značajnog smanjenja emisija CO2 u proizvodnji čelika. Dok globalna industrija čelika traži održive alternative, nova metoda njemačkih znanstvenika puno obećava, označavajući odmak od konvencionalnih praksi.
Izvor: New Scientist
