Kad je razvijen odnos između čovjeka i psa, za kojeg se uobičajeno kaže da je čovjekov najbolji prijatelj? U potrazi za odgovorom na to pitanje znanstvenicima bi mogla pomoći drvena kost kako bi suzili potragu na vremenskoj crti davne prošlosti.
O koliko je tisućljeća riječ kad je u pitanju prijateljski odnos čovjeka i psa, nitko ne zna sa sigurnošću, no korištenjem tehnike preciznog datiranja ugljikom, drevna pseća nadlaktična kost pronađena u Španjolskoj pomaže u preciznijem izračunu.
Navedena kost pronađena je u špilji Erralla u španjolskoj Baskiji 1985. godine, a sad je njezina starost datirana između 17.410 i 17.096 godina. Više linija analize potvrđuje da nije riječ o kosti vuka, već psa. Drugim riječima, ta stara, napuknuta nadlaktična kost predstavlja dosad najstariju pronađenu pseću kost. Istraživanje vezano za to objavljeno je u znanstvenom časopisu Journal of Archaeological Science: Reports.
Novi kontekst najranijeg pripitomljavanja pasa
Riječ je o nevjerojatnom podatku koji bi mogao dati novi kontekst vremenu pripitomljavanja pasa te otvoriti nove rasprave o vremenskoj liniji i prirodi ostataka vukova sličnih psima, za koje se smatra da su evolucijska međufaza između vukova i pasa. Kada su se i kako psi odvojili od svojih predaka vukova i kada su se pripitomili, predmet je rasprava.
Iako neki vjeruju da su se dvije vrste počele razilaziti prije više od 100.000 godina, daleko je općenitije prihvaćeno da je pripitomljavanje pasa počelo negdje između 40.000 i 20.000 godina. Čak je moguće da je proces započeo samopripitomljavanjem vukova, koji su se vezali za ljudska naselja.
Međutim, teško je identificirati biološke ostatke. Vrijeme uništava DNK, ostavljajući identifikaciju obično do oblika kosti. To nije nužno pouzdano jer su vukovi u prošlosti možda imali više različitih oblika tijela ili su možda imali regionalne varijacije. Tako dobivamo pseće vukove, iz kostiju koje imaju osobine poput psa i vuka, u periodu prije 15.000 do 40.000 godina.
Najstariji ostaci identificirani kao domaći psi prije datiranja kosti iz špilje Eralla potječu iz gornjeg paleolitika u zapadnoj Europi i povezani su s magdalenskom kulturom, koja je cvjetala otprilike 17.000 do 12.000 godina prije nove ere, primjećuju znanstvenici. Ti su ostaci pronađeni u Girondeu u Francuskoj i Bonn-Oberkasselu u Njemačkoj i datirani su na starost od 15.114 do 14.237 te 14.809 do 13.319 godina.
Tehnike datiranja
Tim predvođen genetičarkom i antropologinjom Montserrat Hervella sa Sveučilišta Baskije u Španjolskoj primijenio je brojne tehnike za analizu kosti iz špilje Eralla. Prva je bila radiokarbonsko datiranje, tehnika koja se oslanja na vrijeme raspadanja izotopa ugljika koji se stvara u Zemljinoj atmosferi i apsorbira u živo tkivo. To je suzilo vrijeme otkad je ta životinja bila živa.
Nakon toga znanstvenici su koristili genetske i morfološke analize kako bi otkrili o kojoj vrsti je riječ. Time je potvrđeno da kost pripada vrsti Canis familiaris, odnosno pripitomljenom psu. Štoviše, kost iz Eralle dijeli mitohondrijsko porijeklo s ostalim magdalenskim psima, iz Gironde i Bonn-Oberkassela.
Ta loza prati porijeklo ovih pasa do vrhunca ledenog doba, posljednjeg glacijalnog maksimuma, prije oko 22.000 godina, kada je ekstremna hladnoća dominirala svijetom, stvarajući životne uvjete, za koje je riječ "surovo" tek umanjenica.
Ovi rezultati povećavaju mogućnost da se pripitomljavanje vuka dogodilo ranije nego što se dosad predlagalo, barem u zapadnoj Europi, gdje je interakcija paleolitskih lovaca-sakupljača s divljim vrstama, poput vuka, možda bila potaknuta u područjima ledenjačkog utočišta tijekom tog razdoblja klimatske krize, ističe arheolog Conchi de la Rúa sa Sveučilišta Baskije.
Datiranje kostiju znanstvenicima isto tako otkriva značajno križanje s vukovima sličnim psima. To, primjećuju znanstvenici, može značiti da moramo ponovno razmotriti proces pripitomljavanja, gdje se vukove nalik psima smatralo pretečama pasa. Međutim, druga nedavna istraživanja pokazuju da se pripitomljavanje pasa dogodilo u više navrata. Prema tom scenariju, koegzistencija pasa i psećih vukova kao prethodnika psa svakako je moguća.
Izvor: Science Alert
