Europska svemirska agencija testira temperatune pragove satelita u testnoj komori, što bi inženjerima moglo pomoći pri dizajniranju novih svemirskih letjelica koje bi na sigurniji način sagorijevale prilikom ulaska u atmosferu. Drugim riječima, želja je dizajnirati svemirske letjelice koje bi uvelike izgorjele prilikom ulaska u atmosferu po obavljenoj misiji te tako smanjile rizik od uzrokovanja štete na površini Zemlje.
U eksperimentu ESA-ini znanstvenici koriste zračni tunel s plazmom, pomoću kojeg repliciraju uvjete u kojima se svemirske letjelice spuštaju kroz Zemljinu atmosferu velikom brzinom. Za plazmu se koristi plin koji se zagrijava na ekstremno vrućih 6650 stupnjeva Celzija te se proizvode zračna strujanja brzine više tisuća kilometara na sat.
Sve je naravno počelo u virtualnim simulacijama, da bi se nakon toga u komoru postavio mehanizam za upravljanje solarnim panelima na satelitu, koji je u navedenim uvjetima bio dezintegriran u vrlo kratkom roku.
Kad svemirska letjelica pada na Zemlju na nekontroliran način, njezin operator mora dokazati da je rizik od uzrokovanja smrti na tlu koji predstavlja njegov satelit manji od 1:10.000, ističu iz ESA-e u priopćenju.
Zato su još prošle godine započeli s testiranjima jedne od komponenti satelita kako bi se pokazala njezina zanemarivost pri padu na Zemlju i prolasku kroz Zemljinu atmosferu.
ESA-ini znanstvenici su koristili i novi aluminijski vijak za koji vjeruju da se lakše topi pri ponovnom spuštanju kroz atmosferu te su složili 3D model navedenog mehanizma na satelitu i izložili ga hipersoničnim zračnim strujanjima superzagrijane plazme.
Kao što su simulacije i sugerirale, mehanizam je iščezao pod naletom vrućeg i brzog vjetra u nekoliko sekundi. Ipak, iz ESA-e kažu da su potrebna dodatna testiranja kako bi se do kraja potvrdili rezultati i prilagodili u potpunosti onima iz simulacija.
Prema podacima NASA-e, u Zemljinoj orbiti se nalazi najmanje 26 000 milijuna komada svemirskog otpada veličine teniske loptice ili manjih, koji se kreću brzinom preko 28 tisuća kilometara na sat.
Zbog njihove veličine i brzine, ti komadići otpada zapravo mogu uništiti satelite odmah pri udaru. NASA posebno ističe da više od pola milijuna tih komada otpada predstavlja stalnu prijetnju za satelitske misije.
Očekuje se da će većina, ako ne i sav taj otpad, prije ili poslije početi padati na Zemlju te pritom izgorjeti u atmosferi. U ESA-i se nadaju da će njihovo istraživnaje pomoći da u budućnosti ti dijelovi sigurno skončaju potpunim iščeznućem u atmosferi u slučaju pada.
Izvor: ESA
