U zagonetnim morima Saturnova mjeseca Titana pojavljuju se neobični fenomeni poznati kao "čarobni otoci", koji potom nestaju u roku od nekoliko sati do tjedana. Ti fenomeni mogu biti porozne snježne nakupine koje se postupno pune tekućinom i potom potapaju, sugerira novo istraživanje.
Znanstvenici pod vodstvom Xintinga Yue sa Sveučilišta Texas u San Antoniju, predlažu da Titanova gusta atmosfera, bogata složenim organskim molekulama, pridonosi tih takozvanih čarobnih otoka. Koristeći znanje o atmosferskim spojevima i njihovoj interakciji s Titanovim morima, autori nove studije istraživali su ulogu snijega u tom fenomenu.
Suprotno očekivanjima, konvencionalne čvrste tvari trebale bi brzo potonuti u Titanovim metanskim morima zbog niske površinske napetosti te tekućine. Za razliku od vode, metan se lako lijepi za druge molekule, smanjujući površinsku napetost.
Molekule vode jednostavno vole same sebe, ali stavite metan na istu površinu i on će biti posvuda, objašnjava Michael Malaska iz NASA-ina Laboratorija za mlazni pogon (Jet Propulsion Laboratory, ili JPL).
Čarobni otoci, koje je letjelica Cassini promatrala kao prolazne svijetle točke, prkose trenutačnom potonuću. Da bismo vidjeli čarobne otoke, oni ne mogu lebdjeti na sekundu i onda potonuti. Moraju plutati neko vrijeme, ali ne zauvijek, pojašnjava Yu.
Znanstvenici predlažu rješenje: ako velike nakupine snijega na obali tvore porozne "ledene sante", one bi mogle plutati Titanovim morima. Te spužvaste strukture trebale bi najmanje 25 do 50 posto praznog prostora da bi odgovarale Cassinijevim opažanjima.
Iako to ne potvrđuje da su otoci porozne sante leda, novo istraživanje koje je objavljeno u časopisu Geophysical Research Letters ipak sužava mogućnosti.
Sužavamo različite scenarije za čarobne otoke, ali još uvijek ne znamo odgovor, zaključuje na kraju Malaska.
Alternativna objašnjenja uključuju mjehuriće plinovitog dušika, valove izazvane vjetrom ili čvrste sedimente u oceanima. Ipak, nova studija sugerira da bi Titanovi prolazni otoci mogli doista potjecati iz atmosfere tog neobičnog svijeta.
Izvor: New Scientist
