Polilaktična kiselina (PLA), materijal biljnog podrijetla koji se obično koristi u odjeći, čašama za jednokratnu upotrebu i spremnicima, promiče se kao održiva alternativa tradicionalnoj plastici na bazi ulja. Iako se može kompostirati u industrijskim postrojenjima, istraživači nisu bili sigurni u njegovu sposobnost prirodnog raspadanja u oceanu.
Testiranje u prirodi
Kako bi to istražili, Sarah-Jeanne Royer i njezin tim sa Sveučilišta California u San Diegu usporedili su starenje različitih materijala na površini oceana i 10 metara ispod površine u mrežastom kavezu. Pratili su uzorke tekstila izrađene od plastike na bazi ulja, bioplastike poput PLA i prirodnih materijala poput pamuka, provjeravajući ih i fotografirajući svaki tjedan. Nakon 14 mjeseci na moru, PLA uzorak ostao je netaknut poput plastike na bazi ulja, dok su se vlakna na bazi pamuka potpuno raspala i razgradila u otprilike mjesec dana. Istraživanje vezano za to objavljeno je u časopisu PLoS One.
Ništa bolji rezultati ni u laboratoriju
Američki znanstvenici su također ponovili eksperiment u laboratoriju koristeći morsku vodu i bakterije. I PLA, i tkanine na bazi ulja, nisu pokazivale znakove kemijske degradacije ili ispuštanja ugljičnog dioksida. Uopće se nisu razgradili u prirodnom i laboratorijskom okruženju, kaže Royer.
Frederik R. Wurm sa Sveučilišta Twente naglašava važnost razmatranja životnog vijeka spojeva u biorazgradnji. Opisi, poput "biorazgradivo", mogu dovesti u zabludu za plastiku koja se može kompostirati, jer njihova sposobnost razgradnje može biti ograničena na specifične uvjete, kao što su visoke temperature i pritisci koji se nalaze u industrijskim postrojenjima za kompostiranje.
Nedostatak svijesti o materijalima koji se kupuju
Royer pak ističe nedostatak svijesti potrošača o materijalima koje kupuju i preporučuje izbjegavanje plastike za jednokratnu upotrebu, odabir spremnika za višekratnu upotrebu i smanjenje potrošnje odjeće.
Studija isto tako baca svjetlo na izazove povezane s plastikom koja se može kompostirati i njihovu stvarnu sposobnost razgradnje u različitim okruženjima.
Izvor: New Scientist
