Znanstvenici sve glasnije upozoravaju na nesagledive i nepovratne posljedice koje klimatske promjene i globalno zagrijavanje imaju na ekosustave diljem Zemlje. Širom svijeta prašume postaju savane ili obradiva zemljišta, savane se suše i pretvaraju u pustinje, a ledene tundre i ledenjaci se otapaju. Diljem svijeta više od 20 posto ekosustava u opasnosti je od promjene ili kolapsa.
Kako u svom članku u The Conversationu ističe grupa znanstvenika, ti se kolapsi mogu dogoditi prije nego što ljudi misle. Različiti ekosustavi već su pod cijelim nizom pritisaka, odnosno stresova. A kad se ti stresovi kombiniraju s povećanjem ekstremnih vremenskih uvjeta uvjetovanih klimom, prijelomna točka nakon koje više neće biti povratka, umjesto u dalekoj budućnosti, odjednom je - odmah iza ugla.
To znači da bi se kolaps ekosustava za koji smo prije mogli očekivati da ćemo ga izbjeći do kraja ovog stoljeća mogao dogoditi već u sljedećih nekoliko desetljeća, upozoravaju znanstvenici u članku i najnovijem istraživanju objavljenom u časopisu Nature Sustainability.
Znanstvenici upozoravaju kako rast ljudske populacije, povećana ekonomska potražnja i koncentracija stakleničkih plinova vrše pritisak na ekosustave i krajolike. Broj ekstremnih klimatskih događaja također raste i samo će pogoršavati situaciju.
Zabrinjava nas što bi klimatski ekstremi mogli pogoditi već opterećene ekosustave, koji potom prenose nove ili pojačane stresove na neki drugi ekosustav i tako dalje. To znači da bi jedan ekosustav u kolapsu mogao imati negativan učinak na susjedne ekosustave, ističu znanstvenici i takav slijed događaja nazivaju "ekološkom petljom propasti" s katastrofalnim posljedicama.
Koliko do kolapsa?
Objašnjavaju da su u istraživanju željeli saznati koliku količinu stresa ekosustavi mogu podnijeti prije nego što propadnu.
To smo učinili pomoću modela – računalnih programa koji simuliraju kako će ekosustav funkcionirati u budućnosti i kako će reagirati na promjene u okolnostima. Koristili smo dva opća ekološka modela koji predstavljaju šume i kvalitetu vode u jezerima i dva modela specifična za lokaciju koji predstavljaju ribolov u laguni Chilika u istočnoj indijskoj državi Odisha i Uskršnji otok (Rapa Nui) u Tihom oceanu. Oba posljednja dva modela eksplicitno uključuju interakcije između ljudskih aktivnosti i prirodnog okoliša, objasnili su znanstvenici.
Kako ističu, ključna je karakteristika svakog modela prisutnost mehanizama povratne sprege, koji pomažu održati sustav uravnoteženim i stabilnim kada su naprezanja dovoljno slaba da se apsorbiraju. Na primjer, ribari na jezeru Chilika preferiraju loviti odrasle ribe dok je riblji fond bogat. Sve dok je dovoljno odraslih ostavljeno za razmnožavanje, takav lov može biti stabilan. Međutim, kada se stresovi više ne mogu apsorbirati, ekosustav naglo prolazi točku s koje nema povratka i kolabira. U Chiliki se to može dogoditi kada ribari povećaju ulov riblje mlađi tijekom nestašica, što dodatno potkopava obnavljanje ribljeg fonda.
Koristili smo softver za modeliranje više od 70.000 različitih simulacija. U sva četiri modela kombinacije stresa i ekstremnih događaja pomaknule su datum predviđene točke s koje nema povratka za između 30 posto i 80 posto, upozoravaju znanstvenici.
U prijevodu, prethodno predviđena točka nakon koje nema povratka, a koja je bila predviđena za kraj stoljeća, zbog cijelog niza stresnih događaja, u najgorem bi slučaju kolaps ekosustava mogla uzrokovati već u sljedećem desetljeću.
Važno je da se oko 15 posto kolapsa ekosustava u našim simulacijama dogodilo kao rezultat novih stresova ili ekstremnih događaja, dok je glavni stres ostao konstantan, pojašnjavaju znanstvenici. Ne postoji način da se obnove urušeni ekosustavi unutar razumnog vremenskog okvira. Nema ekoloških spašavanja. Jednostavno rečeno - morat ćemo primiti udarac.
