Priča zapravo i nije nova, ali je još jedan dokaz o paradoksu vremena u kojem živimo, jer video koji govori o tome koliko su zapravo moderne tehnologije štetne pogledalo je – gotovo dvadeset milijuna ljudi!
„Look Up“ je video koji je na YouTube kanalu objavio Gary Turk, redatelj i pisac i koji gotovo savršeno opisuje trenutak u kojem trenutačno većina nas, u većoj ili manjoj mjeri živi svoje živote. Iako neki sumnjaju u iskrenost namjera samog autora, koji je odmah u startu konstatirao „imam 422 prijatelja ali sam i dalje – usmaljen“, srž problema je, čini mi se, poprilično dobro pogođena. Da, možda je doista istina kako je Gary Turk samo još jedan od „prokletih licemjera“ koji će „senzibilnom patetikom pokušati skupiti što više klikova“, ali opet, ima nešto u svemu tome.
Je li mogao znati da će u nešto više od deset dana nevjerojatnih dvadeset milijuna jedinstvenih posjetitelja pogledati njegov uradak i je li to bio smisao svega, ostavit ću svakome od vas ponaosob da procijenite, ali u nekim stvarima je Gary Turk definitivno u pravu. U redu, složit ću se kako je rečenica kako smo svi mi danas „zapravo generacija idiota“ malčice pretjerana, ali ako pogledamo kako se danas ponašamo i što je zapravo smisao prijateljstva, nije baš ni previše daleko od istine...
Sam naziv videa „Look Up“ krije odgovor na pitanje o čemu se tu zapravo radi, jer Gary Turk od svih nas traži da barem na trenutak, barem za početak, podignemo pogled sa zaslona računala, prijenosnika, tableta ili pametnih telefona i zaronimo u pravi, stvarni svijet gdje nas čekaju pravi, stvarni ljudi s kojima možemo komunicirati a da nije riječ o virtualnoj komunikaciji. Iako je konačna istina kako su nam moderne tehnologije omogućile lakše, brže i jednostavnije komuniciranje, bilo kada, bilo s kim i bilo gdje, postoji, kao i uvijek, druga strana medalje...
Osobno, spadam u nešto stariju generaciju, koja u doba odrastanja i bezbrižnih dječjih dana i noći nije bila „zatrovana“ čak ni mobitelima, a kamo li nečim sofisticiranijim... Ne, nismo imali „fejs“, „chat“, „mail“, „sms“ ili bilo što drugo, ali nekako si utvaram kako smo bili opušteniji, bezbrižniji i sretniji nego klinci danas. Ne, ne mislim da su klinci danas idioti, dapače, mislim da su napredniji, pa ako hoćete i inteligentniji nego što smo to bili mi u njihovim godinama. Persepktiva? To je već nešto sasvim drugo, ali ovisnost o virtualnom svijetu je nešto što se ni meni osobno ne sviđa previše...
Danas je, naravno, nemoguće zamisliti život bez modernih tehnologija, koje su s vremenom postale ekvivalent za okvire (ne)pismenosti, no kao i u svemu, ključ je u tome da se mora pronaći – prava mjera. Kako i na koji način, to će, opet, svatko morati procijeniti sam za sebe, ali neke stvari su, čini mi se, otišle malo predaleko... Danas, više nego ikada, klinci i tinejdžeri, a to su nekako dvije, uvjetno rečeno, „najugroženije“ kategorije žive u virtualnoj stvarnosti gdje se „druže“, što je potencijalno pogubno da pogubnije ne može biti...
Što je sa stvarnim druženjem, što je s igranjem na ulici, u parku, na livadi, u šumi, što je s nogometom, „kaubojima i indijancima“, „skrivačima“ i ostalim „primitivnim“ načinima igranja na koje smo mi, nešto stariji, naučili dok smo bili djeca? Ima li toga još i koliko? I hoće li toga u budućnosti biti sve više ili će se raditi o izumrloj vrsti igranja? Bojim se, a nadam se da sam u krivu, kako je ipak realnija ova druga varijanta, jer su stigla vremena kada se virtualno dogovara i odrađuje sve, pa i igranje...
Nedostatak umjetnosti komuniciranja u stvarnom životu je nešto čime se bave stručnjaci svih profila, taj problem postoji, nemoguće ga je ignorirati, ali se može pokušati rješavati. Nitko normalan ne očekuje kako ćemo se, neovisno o godinama, odreći modernih tehnologija, jer one su danas neizostavni dio života, omogućuju nam da radimo, živimo, učimo, ali negdje bi ipak trebalo povući granicu i dozirati korištenje svih mogućih i nemogućih „gadgeta“.
Možda smo već danas „tehnološki zombiji i idioti“, iako ni tu priču neću kupiti, ali smatram kako još uvijek „stvarni život“ i „stvarno druženje“, koliko god to čudno zvučalo, ima dovoljno prednosti u odnosu na „virtualu“. Nekako mi je sa starim frendom veći gušt popiti kavu ili pivo, ovisno o tome kakav je dan i kako smo raspoloženi, na nekoj od terasa ili „kod nas doma“, nego virtualno. Da, Gary Turk je, neovisno o početnoj intenciji, koja je poznata samo njemu – pogodio bit. Ima, ma ima nešto u ovom videu što se isplati pogledati i što govori o tome kakvi smo danas zapravo...
Pretenciozno je, složit ću se s kritičarima uratka, nazvati baš sve „generacijom idiota“, ali tu sam rečenicu shvatio više kao provokativno upozorenje nego kao zaključak, no pokušajmo poslušati savjet i za početak „pogledati gore“. Uzmimo nekoliko trenutaka, pa ako je moguće i sat, dva, odvojimo se od svih tehnoloških pomagala, pogledajmo gore i vidjet ćemo neke stvari koje su tako važne, a koje tako lako uzimamo kao – nevažne. Što ćete vidjeti kad pogledate gore, znati ćete tek kada to učinite, ali ako mene pitate, isplati se, definitivno se isplati...
Postanite fan na Facebooku ako već niste!
