Vijest da NATO savez želi deklarirati posljednju granicu - svemir, ratnom zonom, sama po sebi nije novost i najavljena je još u svibnju 2019. godine, no odluka o tome trebala bi se donijeti na nadolazećem summitu 3. i 4. prosinca u Londonu.
Ako NATO doista svemir proglasi ratnom zonom, onda bi savez mogao početi koristiti oružje za uništavanje satelita i balističkih projektila svojih protivnika.
Povod za razmišljanje NATO saveza o ovakvu potezu jest, između ostalog, i nedavno lansiranje ruskog komercijalnog satelita u orbitu koji je dizajniran za presretanje satelita s ciljem obavljanja popravaka drugih satelita u Zemljinoj orbiti.
Činjenica da komercijalne kompanije imaju tu tehnologiju već sad privukla je pažnju NATO saveza. Naime, ako neka država ili kompanija mogu upravljati svojim satelitima u blizini drugih satelita, onda to može učiniti i za vojsku, vjerojatno u svrhu sabotaže i potencijalno bez mogućnosti da ih se uhvati u tom činu.
Francuska je u tom smislu već obznanila da će svoje satelite u orbiti braniti naoružanjem, odnosno da će ih naoružavati ili laserima ili strojnicama. Isto tako, SAD je najavio pokretanje svemirskih snaga još 2018. godine, a očekuje se da će isto učiniti i brojne druge zemlje.
No kako bi zapravo svemirsko ratovanje izgledalo u praksi i koje su realne prijetnje koje bi dovele do takvih sukoba u Zemljinoj bližoj ili daljoj orbiti?
Elektroničko ratovanje
Postoji već istraživani i testirani koncept "oružja s usmjerenom energijom", koje radi tako da ispaljuje intenzivnu zraku mikrovalnog zračenja na objekt te na taj način onesposobljava rad električnih uređaja.
Tu je i metoda radioometanja koja postoji još od Drugog svjetskog rata, a funkcionira po principu gušenja radijskog prijemnika radijskim šumom sve dok normalan rad na taj način ne postane nemoguć. Kad bi se neprijateljski satelit našao u blizini drugog satelita i usmjerio radijski šum ravno na njega, u potpunosti bi mogao omesti bilo kakvu komunikaciju s tim satelitom.
Elektroničko ratovanje u svemiru vjerojatno će predstavljati, barem isprva, i najveću brigu za vojne stratege jer većina svjetskih vojski trenutno itekako ovisi o funkcionalnosti svojih satelita u svemiru.
Kinetički projektili i laseri
Tu je riječ o dvama konceptima - napadačkom i obrambenom. Kinetički projektili tu predstavljaju napadačku opciju, a laseri obrambenu.
SAD, Rusija, Kina i Indija već su koristili metodu "kinetičkog odstrela" satelita pri kraju njihova operativnog života kako bi ih uklonili iz orbite. To zahtijeva lansiranje projektila sa Zemlje i presretanje ciljanog satelita u orbiti.
Suptilnija kinetička metoda bila bi uništavanje vlastitog nepotrebnog satelita raketom, ali tako da se stvori toliko šrapnela da bi oni neizbježno bili na putanji za sudar s neprijateljskim satelitom, a sve bi se moglo "prodati" i kao nehotičan slučaj.
Laseri, s druge strane, u obrani imaju neke prednosti. Za razliku od klasičnog vatrenog oružja, nemaju trzaj, a funkcioniraju mnogo efikasnije u vakuumu svemira.
Mogu se koristiti, primjerice, za osljepljivanje drugih satelita, ako se njihova zraka usmjeri prema instrumentima za ciljanje na tim satelitima. Zemlja kojoj su sateliti u svemiru slijepi u 21. stoljeću teško će znati da se protiv nje sprema napad.
Promatrač sa Zemlje zapravo bi teško vidio bilo kakve efekte takva ratovanja u orbiti, jer za razliku od filmova znanstvene fantastike, u orbiti ne bi bilo nikakvog laserskog svjetlosnog spektakla jer laseri ne koriste kratke svjetlosne valove.
Nuklearna opcija
Trenutačno čak dva međunarodna sporazuma zabranjuju bilo kakvo korištenje nuklearnog ili oružja za masovno uništenje u svemiru. No te sporazume nisu svi ratificirali, ponajprije Amerikanci, kao ni Sjeverna Koreja.
Dosad je malen broj nuklearnih testiranja bio izveden u svemiru tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća, uključujući i projekt Starfish Prime. Oni su rezultirali formiranjem umjetnih radijacijskih pojasa oko Zemlje koji su i dalje pristuni desetljećima nakon tih testiranja i predstavljaju realnu opasnost za astronaute. Tim se testiranjima onesposobio i rad nekolicine satelita u nižoj Zemljinoj orbiti.
Ako bi se to uzelo kao mjerilo, onda bi svega nekoliko nuklearnih bojnih glava bilo dovoljno da sateliti ne mogu raditi desetljećima, a isto tako da astronauti sa Zemlje ne mogu sigurno putovati na Mjesec.
Pravi odgovor znat ćemo početkom prosinca.
Izvor: The Conversation
