Od mnogih razvoja oklopnog naoružanja tijekom Hladnog rata, utrka za izgradnju najvećih i najtežih tenkova za probijanje kroz neprijateljske obrambene linije i utvrde proizvela je neke od najimpresivnijih dizajna. Među teškim tenkovima tog doba, posebno mjesto zauzima sovjetski Objekt 279, koji možda izaziva i najveće strahopoštovanje.
Iako taj 66-tonski gigant, sa svojim bizarnim oblikom trupa i četiri seta gusjenica, nikada nije ušao u proizvodnju, njegov prototip je ponovno u radnom stanju u Rusiji. Video iz Muzeja tenkova Kubinka, koji je smješten pored Moskve, pokazuje da su radovi na vraćanju Objekta 279 u pogon bili uspješni.
Detalji restauratorskih radova i koliko su dugo trajali za sada su nepoznati, ali vidljivo je da su se pozabavili, motorom, voznim dijelom, kao i trupom te kupolom tog hladnoratovskog relikta.
Većina izvora sugerira da je riječ o jedinom preživjelom Objekt 279 tenku bilo gdje u svijetu.
Povijest bizarnog "objekta"
Objekt 279 bio je logično proširenje uspješne serije teških tenkova Josef Staljin koju je razvio Sovjetski Savez tijekom Drugog svjetskog rata. Oni su kulminirali u inačici IS-3 prije kraja tog sukoba, a rad na usavršavanju ovog dizajna nastavljen je u neposrednom poslijeratnom razdoblju, što je dovelo do tenka T-10 koji je primljen u službu 1953. godine. S težinom oko 57 tona, T-10 je bio naoružan topom kalibra 122 mm, koji je trebao izazvati tenkove poput američkog M103 i britanskog Conquerora.
Objekt 279, čiji je razvoj započeo u lenjingradskoj tvornici Kirov 1957. godine, imao je još teže udarno glavno naoružanje, u obliku 130 milimetarskog M-65 topa te je mogao prenositi i 24 komada streljiva za njega. Poluautomatski sustav punjenja osiguravao je brzinu paljbe od pet do sedam bojnih zrna u minuti. Top je bio opremljen stabilizacijskim sustavom za precizno pucanje u pokretu i bio je povezan s optičkim daljinomjerom, automatskim sustavom navođenja i noćnim nišanom s infracrvenim reflektorom. Značajke poput ovih bile su vrlo moderne za navedeno razdoblje. Uz glavni top bio je i koaksijalna teška strojnica kalibra 14,5 milimetara.
Kao i kod topa, za koji se očekivalo da će osigurati dominaciju na bojnom polju, cjelokupni dizajn tenka bio je radikalan. Teški tenkovi su tradicionalno bili glomazna vozila, najprikladnija za ravne terene. Objekt 279, međutim, bio je optimiziran za brže kretanje po neravnom terenu, uz pomoć četiri seta gusjenica, manje-više jednako raspoređenih ispod trupa, i kombiniranih da rade kao parovi na svakoj strani. Same gusjenice bile su postavljene na uzdužne šuplje grede koje su sadržavale i gorivo za motor. Gusjenice su imale pritisak na tlo od oko 8,5 PSI (0,6 kg/cm2). Američki M48 Patton, glavni američki borbeni tenk prve generacije, u međuvremenu je imao pritisak na tlo od oko 12 PSI (0,84 kg/m2). To je omogućio sovjetskom tenku da se kreće bez poteškoća preko močvarnog, mekog tla, pa čak i preko panjeva. Također je rečeno da može preći i preko niza protutenkovskih prepreka, uključujući i takozvane 'češke ježeve'.
Revolucionaran dizajn oklopa
Pokretan dizelskim motorom sa 16 cilindara i 1000 konjskih snaga, Objekt 279 je uspio postići najveću brzinu od 55 kilometara na sat, a domet je, s jednim punjenjem goriva, bio 300 kilometara, što je bilo više od sovjetskog T-10 tenka.
Objekt 279 bio je dobro zaštićen, s maksimalnom debljinom oklopa od oko 32 centimetra. Međutim, cjelokupni dizajn oklopa bio je revolucionarniji, sastavljen od rasporeda potpuno lijevanih struktura, od kojih su mnoge bile nagnute radi dodatne zaštite kako bi se pomoglo u odbijanju protuoklopnog streljiva i streljiva s oblikovanim punjenjem.
Izvan ovih oklopnih struktura nalazio se dodatni eliptični štit oko trupa, namijenjen za aktiviranje visokoeksplozivnih protutenkovskih projektila, koji se ne oslanjaju prvenstveno na kinetičku silu za prodor. Kupola je također bila lijevana, opet sa zaštitnim štitom protiv topline.
Otporan i na udarni val nakon nuklearne ekplozije
Također se očekivalo da će nekonvencionalan oblik trupa smanjiti vjerojatnost da se tenk prevrne u nuklearnoj eksploziji. Budući da se očekivalo da će se boriti na nuklearnom bojištu, posada je također dobila sustave nuklearne, biološke i kemijske zaštite.
Posada tenka sastojala se od četiri osobe, sa zapovjednikom, topnikom i utovarivačem u kupoli te vozačem u prednjem dijelu trupa.
Međutim od ranih 1960-ih nadalje, Sovjetski Savez je brzo počeo degradirati svoje teške tenkove u rezerve, ili ih u potpunosti ukidati, oslanjajući se umjesto toga sve više na agilnije i brže srednje tenkove, poput T-54/55 i T-62, a u konačnici i glavne borbeni tenkovi, počevši od T-64, koji i danas služi na prvoj liniji bojišta.
Razvoj protuoklopnih raketa je također pripomogao propasti Objekta 279. Oduvijek zagovornik vođenog oružja, do kasnih 1950-ih, sovjetski premijer Nikita Hruščov bio je zagovornik raketno naoružanih tenkova, za koje se očekivalo da barem odgovaraju vatrenoj moći onih s oružjem, ali koji bi bili točniji, lakši i mobilniji.
Iako san o sovjetskom raketnom tenku nikada nije dobro zaživio, Hruščov je potpisao smrtnu presudu za teški tenk kada je odredio da svaki novi tenk koji se dodaje sovjetskom inventaru ne smije biti teži od 41 tone. Takvi dizajni ne samo da bi bili jeftiniji za proizvodnju, već bi osigurali da su u stanju koristiti ceste i mostove na koje bi se naišlo u oklopnom napadu po srednjoj Europi.
Napravljena tek tri prototipa
Što se tiče Objekta 279, od kojih su samo tri izgrađena, čak i da je sovjetsko vodstvo nastavilo promicati razvoj teških tenkova, moguće je da bi se problemi, s kojima se taj tenk susreo u njegovom ranom razvoju, ionako pokazali nepremostivima. Navodno je prototip patio od agilnosti, koja je bila lošija od očekivane te visokog stupnja složenosti, što je otežavalo popravke na terenu i probleme s njegovom voznom opremom.
No čak i danas, Objekt 279 ostaje impozantan dizajn i inovativna vrhunska točka plodne sovjetske industrije tenkova. Nejasno je zašto je upravo ovo vozilo odabrano da se vrati u radno stanje, ali rezultat je jedinstveni dio povijesti hladnog rata. Uz vjerojatno nenadmašnu kolekciju oklopnih vozila u Kubinki, postoji nada da bi se na ovaj način mogli vratiti u život i drugi rijetki tenkovi.
U vrijeme kada se moderni ruski oklop nastoji ostvariti značajan utjecaj tijekom kampanje u Ukrajini, također postoji mogućnost da Objekt 279 predstavlja nešto poput žarišne točke za vojne entuzijaste u zemlji, podsjećajući na vrijeme kada se očekivalo da će se sovjetski oklop uvijek probiti, ako ga se počne značajno koristiti.
Izvor: The War Zone
