Dugi niz godina kineski napredak u projektilima zrak-zrak (engl. Anti Air Missile ili AAM) posebno je bio zanemaren ili su njihova postignuća umanjivana.
Brz tempo razvoja kineskih vojnih zrakoplova dobro je dokumentiran, a zapadni stručnjaci pomno prate novi dizajn i varijante postojećih, dok proizvodni pogoni održavaju naizgled nemilosrdan tempo isporuka. Međutim, ono što je manje dobro pokriveno analizama zapadnih stručnjaka jest kineska domaća proizvodnja protuzračnih raketa za naoružanje kineskih borbenih zrakoplova.
U mnogim slučajevima, kineski AAM-ovi su diskreditirani kao obične kopije postojećeg zapadnog dizajna. U novije vrijeme, međutim, došlo je do šireg prihvaćanja da kineski AAM-ovi ne samo da drže korak sa svojim suparnicima, već, u nekim slučajevima, nude performanse koje ih nadmašuju. SAD sad posebno rade na smanjivanju jaza s kineskim AAM-ovima dugog dometa.
Niže u tekstu se nalazi pregled pozadine kineskog razvoja AAM-ova praćenog najvažnijim projektilima zrak-zrak kineske proizvodnje koji se danas nalaze u službi kineske vojske. Pregled je sastavio portal The War Zone.
Vrijedi istaknuti da je Kina također dobila značajne zalihe AAM-ova ruske proizvodnje, prvenstveno za naoružavanje svojih Sukhoi Flanker lovaca. Ta oružja uključuju R-27 (NATO oznaka AA-10 Alamo), R-73 (AA-11 Archer) i R-77 (AA-12 Adder), iako ona sve više ustupaju mjesto kineskim AAM-ovima.
Najraniji dizajn - PL-1 do PL-5
Prvi kineski AAM bio je doista kopija sovjetskog oružja. PL-1 se temeljio na sovjetskom RS-1U (AA-1 Alkali) koji je bio primitivni projektil sa snopom koji se koristio na nekim od prvih mlaznih borbenih aviona sovjetske proizvodnje. Projektil je izvorno Kini isporučio Sovjetski Savez, prije kinesko-sovjetskog razlaza, ali čini se da nije imao mnogo koristi.
Vrlo je vjerojatno da je PLA-ovo nezadovoljstvo RS-1U postalo očito nakon sukoba s tajvanskim F-86 1958. godine, kad se infracrveno navođeni AIM-9B Sidewinder prvi put pojavio u borbi. Pažnja se ubrzo prebacila na oružje iste klase kao što je AIM-9B.
PL-2 nije bio izravna kopija Sidewindera, ali se temeljio opet na sovjetskom R-3S (AA-2 Atoll), koji je i sam zapravo bio uvelike inspiriran AIM-9B i čiji je razvoj potpomognut olupinom jedne od tajvanskih AIM-9B raketa koju je Peking podijelio s Moskvom.
Poput AIM-9B, R-3S i PL-2 bili su strogo ograničeni. Riječ je o prvoj generaciji infracrveno navođenih AAM-ova, samo za praktičnu upotrebu bliskoj zračnoj borbi, odnosno dok je pilot na repu protivnika. Međutim, dok su Sovjeti počeli razvijati nove toplinski navođene AAM-ove, Kina je ostala pri osnovnom dizajnu PL-2 i pokušala ga poboljšati. To je dovelo do razvoja PL-5.
Rad na PL-5 započeo je 1966. i ušao je u proizvodnju tek 1982. godine. U početku je PL-5 razmatran s poluaktivnim radarskim navođenjem (SARH), poput AIM-9C američke mornarice, ali u svom konačnom obliku, bilo je to još jedno infracrveno navođeno oružje, označeno kao PL-5B. Sredinom 1980-ih zamijenio ga je poboljšani PL-5C, i konačno PL-5E-II početkom 1990-ih. Ovaj posljednji model navodno ima znatno poboljšane mogućnosti izvan vidnog polja (kut van vidnog polja od +/-25 stupnjeva prije lansiranja), dajući performanse u svim aspektima. Također ima laserski fitilj koji se aktivira u blizini cilja.
PL-8
Do ranih 1980-ih, čini se da je postalo jasno da PL-5 nudi samo ograničen razvojni potencijal i da su ga nadmašili i sovjetski i zapadni dizajni. Kao odgovor, Kina je započela rad na novom infracrveno navođenom AAM-u, PL-8. Budući da ovaj projektil izgleda gotovo identično izraelskom Rafael Pythonu 3, često se opisuje kao njegova kopija, no istina je ipak složenija. Zapravo, čini se da je PL-8 proizašao iz razdoblja kinesko-izraelske suradnje tijekom 1980-ih. Konkretno, Peking je bio impresioniran izvedbom Pythona 3 nad Libanonom 1982. godine pa je Kina zatražila prijenos te tehnologije.
Navodno je Izrael osigurao komplete za licencnu proizvodnju Pythona III u kasnim 1980-ima, prije nego što je Kina započela punu domaću proizvodnju, kao PL-8A, u kasnim 1990-ima. Uslijedio je PL-8B, prvi put uočen 2005. godine, opremljen novim tražilicom za sve aspekte i za širi kut izvan ciljnika, a domet mu se povećao na oko 20 kilometara.
PL-8B je također kompatibilan s ciljnicima kineske proizvodnje koji se montiraju na kacigu. Ti se ciljnici sad mogu pronaći na velikom broju kineskih borbenih aviona, uključujući J-10, Flankerima i J-20, pružajući istinsku sposobnost dinamičkog ciljanja izvan ciljnika na način da pilot gleda u metu dok je projektil ne "zaključa".
PL-10
Dok je PL-8B i dalje u širokoj upotrebi, PLA-ov najnoviji zrak-zrak projektil, PL-10, također poznat kao PL-Advanced Short-Range Missile (PL-ASRM), potpuno je naprednije oružje za koje se procjenjuje da je barem ekvivalentno zapadnom oružju u svojoj klasi.
PL-10 uključuje infracrvenu (IIR) tražilicu, mlaznicu s vektorskim potisnikom, laserski fitilj za blizinu i navodno se može pohvaliti sposobnošću vidljivosti izvan kuta od 90 stupnjeva. Sve u svemu, IIR tražilice nude niz značajnih prednosti, uključujući poboljšani domet otkrivanja cilja i bolju otpornost na protumjere.
Bilo je tvrdnji da PL-10 ima mogućnost zaključavanja cilja nakon lansiranja (LOAL), što bi mu omogućilo da pogodi ciljeve na većim udaljenostima, s podacima o ciljevima koji se prenose podatkovnom vezom tijekom leta. Ova sposobnost je također kritična za nevidljive letjelice koje nose svoje oružje skriveno u trupu zrakoplova.
Međutim, J-20 koristi PL-10 s lansirnih tračnica koje se postavljaju na bok zrakoplova, pozicionirajući projektile u strujanje zraka, ali sa zatvorenim vratima odjeljka. Čini se da je ovaj pristup odabran kao alternativa LOAL-u te kao brža metoda lansiranja oružja tijekom sukoba u kratkom dometu.
Vrlo je moguće da će kasnije verzije PL-10 imati mogućnost LOAL, ali da ona nije bila dostupna kada je J-20 dizajniran i uveden u službu.
Projektil je također od samog početka kompatibilan s ciljnicima koji se montiraju na kacigu, što omogućuje lansiranje iz svih aspekata pri vrlo visokom G-opterećenju.
Razvoj PL-10 započeo je oko 2005. s izvješćem o prvom probnom lansiranju krajem 2008. godine, ali projektil je također prošao i opsežan redizajn.
Obrambeni think tank britanskog Royal United Services Institute (RUSI) smatra da je PL-10 "usporediv s europskim projektilima ASRAAM i IRIS-T, sa superiornim kinematičkim performansama u odnosu na američki AIM-9X Sidewinder."
Postoje nepotvrđena izvješća da Kina sada radi na nasljedniku PL-10, ponekad poznatog pod oznakom PL-16, ali pojedinosti oko toga nisu dostupne.
PL-11
Iako je po redu sljedeći kineski AAM, PL-11 zapravo datira mnogo dalje od prvih pokušaja Pekinga da postavi oružje srednjeg dometa s poluaktivnim radarskim navođenjem (SARH) u kombinaciji s inercijskim navođenjem. Ova metoda navođenja zahtijeva da letjelica za lansiranje osvijetli cilj pomoću vlastitog radara tijekom završnih faza borbe.
Čini se da su se ti pokušaji isprva usredotočili na pokušaj obrnutog inženjeringa američke rakete zrak-zrak AIM-7 Sparrow, ali bez uspjeha. Sredinom 1980-ih, međutim, Kina je od Italije nabavila projektil zemlja-zrak Alenia Aspide Mk 1, koji je u biti sličan američkom AIM-7E. Nakon što je osigurala licencu za proizvodnju Aspidea Mk 1 koji se lansira s površine, Kina je krenula u razvoj tog oružja kao zrak-zrak oružja, poznatog kao PL-11. Probno gađanje PL-11 iz lovca J-8B Finback počelo je 1992. godine.
Kao i Aspide Mk 1, a za razliku od AIM-7E, PL-11 ima inverzni monopulsni tragač, što bi ga trebalo učiniti preciznijim i manje osjetljivim na elektroničke protumjere.
Ulazak PL-11 u upotrebu uslijedio je sredinom 1990-ih, ali čini se da jeoružje u potpunosti odobreno za upotrebu tek oko 2001. godine, do kada je ocijenjeno da je zastarjelo.
PL-12
PL-12 je trebao biti kineski odgovor na američki AIM-120 AMRAAM. Poput AMRAAM-a, PL-12, čiji je razvoj pokrenut ranih 1990-ih, ima aktivno radarsko navođenje, pružajući mogućnost 'ispali i zaboravi', kao i podatkovnu vezu za ažuriranje srednjeg kursa. To se oslanja na minijaturni aktivni radarski tragač, plus podatkovnu vezu, za koju neki izvještaji sugeriraju da je razvijena uz rusku pomoć.
PL-12 je sveukupno nešto veći od AMRAAM-a, a njegova kontrolna krilca postavljena na repu imaju karakteristične ureze pri dnu.
Izvješća sugeriraju da PL-12 koristi raketni motor promjenjivog potiska kako bi osigurao brzinu i manevriranje u cijelom letu, te da ga PLA smatra superiornijim od američkog AIM-120B i ruskog R-77 (AA-12 Adder), iako malo manje sposobnim od naprednijeg AIM-120C.
PL-12 odobren je za upotrebu 2005. godine i prvo je isporučen jedinicama J-8F, prije nego što je uveden na J-10, J-11B, J-15, J-16, Su‑30MK2 i J-20 . Projektil se također nudi za izvoz kao SD-10, koji se koristi na borbenim zrakoplovima JF-17 Thunder kojima upravljaju Mianmar, Nigerija i Pakistan.
Poboljšana verzija, PL-12A, navodno ima modificirani tragač s novim digitalnim procesorom i tvrdi se da je usporediva s AIM-120C-4. Nepotvrđena izvješća sugeriraju da bi nova verzija mogla imati i pasivni način za navođenje na ometače, odašiljače elektroničkog ratovanja i zrakoplove za rano upozoravanje u zraku.
Prema službenim specifikacijama, PL-12 ima domet između 70 i 100 kilometara, smanjen na 60-70 kilometara za izvoznu verziju SD-10.
Kružile su glasine i o drugim naprednijim varijantama, uključujući onu sa sklopivim perajama za unutarnji nosač, jednu s glavom za traženje radijacije i verziju s pogonom na ramjet za napade na velike udaljenosti. Čini se da nijedan od njih nije napredovao do operativne službe.
PL-15
Dok egzotične inačice PL-12 nisu ušle u službu, Kina je već bila zauzeta radom na novom aktivnom radarski vođenom AAM-u, PL-15, koji je očito trebao barem odgovarati performansama AIM-120D. Od samog početka, ova je raketa bila prilagođena za unutarnje nošenje, u početku u J-20, i ima prepoznatljiva izrezana krilca kako bi se smanjile njezine dimenzije.
Međutim, što je još značajnije, nova raketa koristi dvopulsni raketni motor koji joj pomaže povećati domet na prijavljenih 200 kilometara. Dvosmjerna podatkovna veza omogućuje ažuriranje navođenja za projektil i zrakoplov za lansiranje, a tragač koristi tehnologiju aktivnog elektroničkog skeniranja (AESA), s aktivnim i pasivnim načinima rada, a također se kaže da ima bolju otpornost na protumjere.
PL-15 je vjerojatno počeo s razvojem oko 2011. i prvi put je viđen u obliku probne rakete koju je nosio J-11B sljedeće godine. Od 2013. nadalje počeo se pojavljivati u glavnom oružnom prostoru lovca J-20 prije nego što je taj zrakoplov ušao u službu. Smatra se da je operativna uporaba za PL-15 započela krajem 2016., a u početku su s njim naoružani bili J-10C i J-16. Raketa je također viđena na J-11B, što sugerira da se ove letjelice modificiraju radi kompatibilnosti, a nosač J-15 također je vjerojatan primatelj tog projektila u budućnosti.
PL-15 trenutno zamjenjuje PL-12 u borbenoj floti kineske vojske, a također je ponuđen za izvoz pod imenom PL-15E. Prvi kupac izvoznog modela je Pakistan, koji će naoružati svoje lovce JF-17 Block III i J-10C.
Objavljene brojke performansi za PL-15E uključuju domet od 145 kilometara, što bi moglo biti rezultat drugačijeg pogonskog goriva ili promjena na motoru.
Bez obzira na to, RUSI utvrđuje da PL-15 nadmašuje domet američke serije AIM-120C/D AMRAAM i ima usporediv maksimalni domet s Meteorom. Međutim, isti izvor primjećuje da paneuropski Meteor vjerojatno ima mnogo veću zonu bez bijega i bolju vjerojatnost obaranja na velikim udaljenostima zahvaljujući svom ramjet motoru.
Barem djelomično kao odgovor na PL-15, Sjedinjene Države pokrenule su program poboljšanja za svoj AIM-120D, stvarajući privremeno oružje prije nego što novi AIM-260 dugog dometa uđe u široku upotrebu. Sam program AIM-260 također je uvelike bio odgovor na razvoj kineskog projektila zrak-zrak dugog dometa.
PL-XX (PL-17 ili PL-20?)
Iako se PL-15 smatra nasljednikom PL-12, postoji još jedan AAM program koji je trenutno u razvoju, iako su detalji o njegovom razvoju ograničeni.
Obično poznat na Zapadu kao PL-XX, smatra se da je ovo AAM vrlo dugog dometa, možda prvenstveno namijenjen za ciljanje imovine visoke vrijednosti, poput tankera i zrakoplova za rano upozoravanje u zraku. Alternativne oznake mogle bi biti PL-17 ili PL-20, ali one ostaju nepotvrđene, piše The War Zone.
Čini se vjerojatnim da je projekt nadmašio planove za verziju PL-12 s pogonom na ramjet, ili suparničkog PL-21 također s ramjet motorom. Odabrano novo oružje umjesto toga odlučilo se za dvopulsni raketni motor.
Projektil koji je rezultirao znatno je dulji i širi od PL-15, s duljinom od gotovo 6 metara. Za manevriranje koristi kombinaciju četiriju malih repnih krilaca i kontrolu vektorskim potiskom, a navodno ima domet veći od 300 kilometara, s najvećom brzinom od najmanje 4 maha (četiri puta brže od brzine zvuka). Smatra se da se navođenje postiže kombinacijom dvosmjernog podatkovnog linka i AESA tražilice, za koju se kaže da je vrlo otporna na elektroničke protumjere. S uključenim tako velikim dometima, za većinu bi se angažmana moglo očekivati da će uključivati podatke o ciljanju koje pružaju neposredna sredstva, kao što su prijateljski zrakoplovi za rano upozoravanje u zraku, drugi zrakoplovi bliže cilju, zemaljski radari ili čak sateliti.
Mogući optički prozor na bočnoj strani nosa projektila mogao bi ukazivati na dodatni infracrveni tragač, što bi ga učinilo daleko težim za zavaravanje, jer bi bio imun na jaka ometanja u terminalnoj fazi napada. Ovo je ustaljena konfiguracija, pa ne bi bilo iznenađenje da je usvojena za tako veliki AAM koncept.
Veličina PL-XX znači da je barem za sada ograničen na instalaciju na vanjske nosače na zrakoplovu. Oružje je prvi put identificirano na J-16, au studenom 2016. godine i uspješno je ispaljeno iz tog zrakoplova.
Međutim, trenutačni status oružja pomalo je nejasan, s testiranjem koje je očito u tijeku od 2020. godine, ali do sada nema potvrde službenog uvođenja u upotrebu.
Strelovit napredak
Sve u svemu, Kina je brzo napredovala u svom razvoju projektila zrak-zrak, paralelno poboljšavajući svoju flotu borbenih zrakoplova i, u nekim slučajevima, nudeći sposobnosti koje nisu u potpunosti jednake usporedivim zapadnim ili ruskim proizvodima.
Prema većini izvora, njezino najnovije oružje zrak-zrak omogućilo je Kini približavanje jednakosti zapadnim ekvivalentima, čak i premašivanje pariteta u nekim područjima, dok je značajno nadmašilo ruske projektile. S druge strane, režim testiranja i razvojna infrastruktura dostupni na Zapadu još uvijek će vjerojatno pružiti određene prednosti u smislu učinkovitosti AAM-a u stvarnom svijetu.
Kina također uvodi nove AAM-ove zajedno s komplementarnim senzorima, uključujući AESA radar, slabo vidljive tehnologije, plus moderne kokpite sa zaslonima na kacigama. Rezultat je u biti pokazao da je Kina preskočila Rusiju kao vodeću prijetnju u zračnom ritmu s kojom će se SAD i mnogi njegovi saveznici vjerojatno morati boriti u narednim desetljećima.
Izvor: The War Zone
Vezane vijesti
Ne propustite ni ovo
