Kina je još 2016. godine u orbitu lansirala satelit Micius. Taj satelit stvara parove fotona koji su kvantno upleteni, što u osnovi znači da je mjereno stanje jednog fotona povezano s mjerenim stanjem drugog fotona u paru, bez obzira na njihovu udaljenost.
Kvantno uplitanje samo po sebi ne može izravno prenijeti informaciju, jer to bi značilo da podaci putuju brže od brzine svjetlosti. No, upleteni fotoni (ili druge čestice) mogu se koristiti za proizvodnju tajnih "ključeva" kako bi se omogućila nevjerojatno sigurna razina komunikacije.
Artur Ekert sa Sveučilišta Oxford i njegovi kolege iskoristili su Micius kako bi poslali upletene fotone prema dva opservatorija u Kini udaljena 1200 kilometara jedno od drugog. Na taj način ti su opservatoriji dijelili kvantno kodirane podatke na najvećoj udaljenosti zabilježenoj dosad.
Prethodni rekord koji je postavljen korištenjem optičkog kabela, potučen je za čak 12 puta i iznosio je tek 100 kilometara.
Optički kabeli su dobri za srednje udaljenosti, od 30 do 50 kilometara, ali stvaraju previše smetnji na većim udaljenostima, pojašnjava Ekert.
Čitav sustav radi s razinom pogreške od tek 4,5 posto, a to je bitno za kvantnu komunikaciju jer bilo kakav hakerski upad ili prisluškivanje signala u potrazi za tajnim ključem izazvao bi još više grešaka u komunikaciji od navedenih 4,5 posto.
Dakle, ako je standardna pogreška 4,5 posto, sve iznad toga razlog je za sumnju na hakiranje, prisluškivanje ili druge moguće smetnje vanjskog karaktera.
Ovakav oblik komunikacije mogao bi se s vremenom koristiti za izgradnju sigurnog, neprobojnog interneta kvantnih informacija.
Kvantno ulitanje pruža gotovo najveću sigurnost, zaključuje Ekert.
Izvor:
New Scientist
