Ideja kontakta s izvanzemaljskom inteligencijom nije nova, ali je zato predmet brojnih znanstvenih rasprava i više se ne održava samo na razini znanstvene fantastike, već zadire i u kudikamo ozbiljnija područja.
Znanstveni rad nazvan Geopolitičke implikacije uspješnog programa SETI najnoviji je dodatak raspravi oko odgovora i geopolitičkih posljedica potencijalnog kontakta čovječanstva s izvanzemaljskom inteligencijom. Njegova tri autora povezana su s institucijama koje uključuju NASA-u, Penn State ETI Centar, Odsjek za filozofiju na Spring Hill Collegeu i Sveučilištem Harvard, a vodeći autor je Jason T. Wright sa Sveučilišta Penn State. Rad je trenutno dostupan na repozitoriju arXiv te čeka službenu objavu u znanstvenom časopisu Space Policy, koji je prihvatio njegovu objavu.
Rad je zapravo odgovor na članak objavljen 2020. godine pod nazivom Potraga za izvanzemaljskom inteligencijom: Realpolitičko razmatranje. Taj je rad također objavljen u časopisu Space Policy, stavljajući novi naglasak na raspravu o mogućem kontaktu s izvanzemaljskom inteligencijom. Njegovi autori Kenneth Wisian i John Traphagan (obojica sa Sveučilišta u Teksasu) istaknuli su da je velik dio razmišljanja o izvanzemaljskoj inteligenciji usredotočen na rizike traženja izvanzemaljske inteligencije i slanja poruka izvanzemaljske inteligencije.
Rizik koji ne privlači toliko pažnje
Stephen Hawking je još 2010. godine upozorio na bojazan od tehnološko naprednih i prijetećih izvanzemaljaca. Takvi napredni izvanzemaljci bi možda postali nomadi, želeći osvojiti i kolonizirati sve planete do kojih mogu doći, rekao je tad Hawking.
No, barem zasad, izvanzemaljski kolonizatori i osvajači bilježe uspjeh jedino u holivudskim blockbusterima, a ne u stvarnom svijetu. S druge strane, autori rada iz 2020. godine bili su se usredotočili na drugačiji rizik, onaj koji ne privlači toliko pažnje.
Konkretno, rizik pukog otkrivanja izvanzemaljskog signala iz pasivne SETI aktivnosti obično se smatra zanemarivim, rekli su te pojasnili da rizik dolazi iz naše realpolitike.
Riječnik Merriam-Webster definira realpolitiku kao politiku koja se temelji na praktičnim i materijalnim čimbenicima, a ne na teoretskim ili etičkim ciljevima, no autori rada iz 2020. godine koriste drugu definiciju realpolitike, onu povjesničara Johna Bewa, koja glasi da je realpolitika … pogled na međudržavne odnose gdje je 'predodžba da se država može regulirati ili kontrolirati zakonom manjkava' i da se 'moć pokorava samo većoj moći.'
Primjera realpolitike je puno, a najbolji primjeri dolaze iz perioda Drugog svjetskog rata te političkih odnosa saveznika i Rusije. Na površini, odnos saveznika i Rusije izgledao je idilično, no iza kulisa, realpolitika je isplela drugu mrežu. Churchillu i Rooseveltu je Staljin trebao pomoći da dobiju rat, a Staljin je to znao. Staljin je obećao demokratske izbore za Poljsku nakon rata, jer su mu bili potrebni saveznici da mu pomognu da pobijedi Njemačku. Od toga se povukao čim je rat završio, okupirao Poljsku i druge zemlje, a Rusija i Zapad postali su otvoreni neprijatelji. Sve je to realpolitika, a Staljin ju je dobro prakticirao.
Iako je to sad bilo davno, ljudska priroda nije se promijenila.
Što bismo mogli učinit sami sebi?
Otkriju li znanstvenici pasivno signal izvanzemaljske inteligencije, to bi moglo biti zabrinjavajuće za religiozne ljude. Njihov svjetonazor mogao bi biti ozbiljno ugrožen, a moglo bi doći i do značajnih potresa u religioznim zemljama ili čak vjerskog ekstremističkog nasilja.
No, autori rada iz 2020. godine smatraju se da bi se to u konačnici stišalo i ljudi bi se vratili svojim svakodnevnim životima. Bilo bi revolucionarno za znanstvenike, ali većina ljudi bi nastavila sa svojim životima. No što je s reakcijama nacija i političkih vođa?
Kad je u pitanju kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom, monopoliziranje tog kontakta predstavlja potencijalnu korist za naciju koja ga monopolizira.
Povijest međunarodnih odnosa promatrana kroz objektiv realpolitičke tradicije realističke političke misli sugerira, međutim, da postoji mjerljiv rizik od sukoba oko percipirane koristi od monopolističkog pristupa komunikacijskim kanalima izvanzemaljkske inteligencije. Ovu mogućnost treba razmotriti kada se analiziraju potencijalni rizici i dobrobiti kontakta s izvanzemaljskom inteligencijom, pišu Wisian i Traphagan te dodaju da prava opasnost zapravo leži u onome što bismo mogli nakon toga učiniti sami sebi.
Svaka izvanzemaljska civilizacija bi vjerojatno imala ogromnu tehnološku prednost nad nama, i sve dok ETI nije zlonamjeran, ta prednost predstavljala bi priliku za nacije. Ako vlada monopolizira komunikaciju s izvanzemaljcima, mogla bi steći tehnološku prednost. To je realpolitička leća koju Wisian i Traphagan ispituju te smatraju da bi to u konačnici moglo dovesti do sukoba ili drugih neželjenih posljedica.
No, dvojica autora daju i nekoliko preporuka. Oni predlažu da znanstvenici koji rade u SETI-ju uspostave odnose podrške s lokalnim policijskim snagama, ojačaju sigurnost svojih institucija te sigurnost za znanstvenike i njihove obitelji. Predlažu i da objekti za promatranje svemira, poput radioteleskopa, usvoje sigurnosne mjere slične onima u nuklearnim elektranama.
Novi, drugačiji pogled na prvi kontakt
Ipak, novi znanstveni rad spomenut na početku zapravo dovodi u pitanje rad Wisiana i Traphagana, a njihove sigurnosne prijedloge ne vidi kao korisne. Ne slažu ni s pretpostavkom da je vjerojatno da bi neka nacija mogla monopolizirati komunikaciju s izvanzemaljskom inteligencijom. Smatraju da je realističnija prijetnja da nacija misli da bi mogla monopolizirati komunikacije.
Iako ne osporavamo da je realpolitički odgovor moguć, otkrivamo zabrinutost njihovim predstavljanjem paradigme realpolitike. Nije dan dovoljan razlog koji bi opravdao tretiranje ovog potencijalnog scenarija kao smjernice za djelovanje u odnosu na druge moguće geopolitičke odgovore, pišu autori novog znanstvenog rada.
Autori novog rada daju i odgovor na pitanje, ako je zapadna demokracija ta koja detektira signal, može li ga monopolizirati? Malo vjerojatno, tvrde, budući da je zapadna znanost dobro međunarodno integrirana. Naši najmoćniji opservatoriji imaju više nacija i institucija partnera, tako da se monopolizacija čini upitnom. Znanstvena zajednica počiva na otvorenosti, a ne na informacijskom protekcionizmu, naglašavaju autori novog rada.
Ne slažu se niti sa scenarijem kontakta s inzvanzemaljskom inteligencijom, gdje Wisian i Traphagan tvrde da bi kontakt koji se izvanzemljaskoj inteligenciji čini trivijalnim, mogao sadržavati vrijedne tehničke informacije koje bi mogle biti korisne državi koja ima monopol. Ovo je malo vjerojatno, smatraju autori novog rada.
Uopće nije očito da bi se to moglo dogoditi. Prije svega, znanost je kumulativna i nelinearna: da bi novi uvid bio koristan, prvo moramo imati odgovarajući znanstveni kontekst da ga razumijemo, pišu.
To pojašnjavaju na hipotetskom primjeru srednjovjekovnih znanstvenika i pitanju bi li oni mogli koristiti udžbenik o dizajnu nuklearnog oružja? Kad bi ga mogli razumjeti, bi li mogli efektivno iskoristiti? Nije vjerojatno, pišu autori novog rada, a isto vrijedi i za napredne tehnološke informacije koje bi došle od izvanzemaljske inteligencije.
Najbolji način da se spriječi da državni akteri čak i pomisle da bi mogli steći monopol je otvorenost, a ne strože mjere sigurnosti i državni nadzor, smatraju autori novog rada. Zapravo, mjere na koje se pozivaju Wisian i Traphagan mogle bi samo ubrzati upravo ono što pokušavaju izbjeći - realpolitičku noćnu moru. Čak i ako se ne otkrije nikakav signal izvanzemaljske inteligencije, dodaju.
Određeni konsenzus
Autori novog rada ipak ističi i određeno slaganje s Wisianom i Traphaganom o rizicima koji su povezani s izvanzemaljskim kontaktom.
Opravdana je zabrinutost Wisiana i Traphagana da bi sama percepcija informacijskog monopola mogla biti dovoljna za stvaranje opasnog sukoba, ističu.
Povijest nam pokazuje da antagonističke nacije mogu biti paranoične, upustiti se u zveckanje oružjem, pa čak i izvesti preventivne napade ako misle da su u opasnosti. Sa svim nepoznanicama oko potencijalnog kontakta s izvanzemaljskom inteligencijom, brigu i strah bi nekim društvima bilo teže podnijeti nego drugima. Bilo bi žarišta, slažu se autori novog rada.
Druga točka slaganja odnosi se na sigurnost znanstvenika koji rade na kontaktu s izvanzemaljskom inteligencijom.
Međutim, čak i ako imamo dobar razlog za izbjegavanje opsežne sigurnosne zaštite objekata per se, ostaju drugi razlozi za donošenje sigurnosnih mjera namijenjenih zaštiti samih znanstvenika, osobito u slučaju otkrivanja, pišu autori.
Ti bi znanstvenici vrlo lako mogli postati mete uznemiravanja, pa čak i napada, zbog rastuće atmosfere antiznanstvenih razmišljanja.
Konačan prijedlog?
U konačnici autori novog rada kažu da je ... realpolitički odgovor na scenarij kontakta vrijedan razmatranja, ali tvrde da je to samo jedan od različitih odgovora kandidata nakon kontakta koji zaslužuju razmatranje. Na kraju sugeriraju da postoje puno bolje alternative i uključuju odgovore … koji bi mogli stvoriti koheziju ili veću suradnju na razini međunarodnih odnosa.
Njihov konačan prijedlog glasi da se umjesto jačanja sigurnosti jačaju transparentnost, dijeljenje podataka i edukacija kreatora politike. Ovo posljednje bi nekima moglo zvučati kao znanstvena fantastika, ali bi moglo biti i ključno u spriječavanju scenarija iz noćnih mora kad je riječ o kontaktu s izvanzemaljskom inteligencijom.
Izvor: Universe Today
