Virtualna stvarnost ima gotovo neograničene mogućnosti. Može nam pokazati kako bi neki komad namještaja izgledao u našem domu, pružiti potpuno drugačije iskustvo kupovine automobila ili stana, ali nas i naučiti nečem novome. S druge strane, možemo i igrati potpuno nove i drugačije videoigre u virtualnoj stvarnosti.

No može li nas zaista učiniti zdravijima? Pametnijima? Otvoriti nam vidike?

Upravo na tome rade zananstvenici na Sveučilištu Columbia i Sveučilištu Stanford. U Stanfordovu Laboratoriju za ljudsku interakciju (Human Interaction Lab) napravili su nekoliko scenarija za virtualnu stvarnost pomoću kojih istražuju mogu li se virtualnom stvarnošću promijeniti stavovi i iskustva ljudi.

Jeremy Bailenson i njegovi kolege iz laboratorija istražuju može li virtualna stvarnost biti korištena i za nešto više od puke zabave.

Ako već želite učiti o koraljnom grebenu, zašto ne plivati oko njega? pita Bailenson u razgovoru za Recode i dodaje: Postoje područja u kojem VR zaista može pomoći. Ne mislim da to moramo siliti svugdje, ali bismo trebali tamo gdje je moguće.

Da je virtualnu stvarnost moguće koristiti za edukaciju ljudi, pokazalo je već nekoliko tvrtki koje su se odlučile koristiti virtualnim treninzima za edukaciju svojih zaposlenika.

Bailenson ističe kako je glavna prednost virtualne stvarnosti što može u potpunosti promijeniti našu percepciju stvarnosti jer osobi koja "ulazi" u virtualnu stvarnost nameće ono što ona zapravo ne vidi i ne osjeća. S druge strane, daje korisniku slobodu da radi ono što želi, bez ikakvih pravila ponašanja.

Ja ne želim iskočiti iz zrakoplova u stvarnom svijetu, ali to u virtualnoj stvarnosti mogu. I to bih tamo i napravio, pojašnjava Bailenson i dodaje kako bi u virtualnoj stvarnosti ljudi trebali moći napraviti ono što u stvarnom svijetu ne mogu. Bez obzira na razlog.

Jedan je od zanimljivih primjera "nametanja" drugačijeg doživljaja eksperiment koji su provodili s nekoliko studenata. Istraživali su koliko je osjet mirisa bitan u određivanju razine gladi.

Zamislite da imate krafnu u ruci. Prinosite tu krafnu ustima i u to su uključena tri osjeta - vid, jer vidite krafnu u svojoj ruci, dodir, jer osjećate krafnu, i miris, dok prinosite krafnu ustima. U virtualnoj stvarnosti napravili smo eksperiment koji je promijenio te uvjete, ispričao je Bailenson.

Studentima su dopustili da "pojedu" koliko god žele krafni sa stola i iznenadili su se rezultatom - nakon dodirivanja i mirisanja krafne, studenti ih više nisu željeli jesti.

To je velika stvar. Zamislite da vidite predivan hamburger koji izgleda poput hamburgera, miriše poput hamburgera, a zapravo se radi o vegetarijanskoj inačici. Upravo smo riješili problem klimatskih promjena, problem pretilosti, kaže Bailenson.

Iako u prvi tren Bailensonova tvrdnja o virtualnoj stvarnosti može zvučati ludo, zapravo pokazuje kako bi nam virtualna stvarnost mogla pomoći da ostvarimo svoje želje i snove na siguran način.

Zamislite samo da letite u svemir, obilazite planete, promatrate Sunce ili komete, a zapravo sjedite u praznoj prostoriji s naočalama za virtualnu stvarnost? Ili netko tko zbog zdravlja mora izbaciti prženu hranu iz prehrane jednostavno stavi naočale za virtualnu stvarnost i dobije iskustvo jedenja prženih krumpirića dok zapravo gricka mrkvu ili celer?

Kad tako gledamo na virtualnu stvarnost, možemo se samo zapitati - zašto to već nije dostupno široj javnosti?

Ne slažem se da je problem u cijeni hardvera. Problem je u količini i kvaliteti sadržaja. Dok se ne razvije dovoljno različitog sadržaja, virtualna stvarnost bit će iskustvo rezervirano samo za neke, zaključuje Bailenson.