Istraživanja klimatskih promjena dosad su naglasila važnost golemih šuma i morske trave kao najučinkovitijeg načina skladištenja ugljika. No bizoni, slonovi, kitovi, morski psi i druge masivne divlje životinje također pohranjuju ugljik u svojim tijelima dok istovremeno potiču rast drveća i morske trave i sprječavaju šumske požare koji oslobađaju ugljik, kako bi zadržali ugljik u tlu, kaže Oswald Schmitz, profesor ekologije zajednice sa Sveučilišta Yale.
Postojao je skepticizam u znanstvenoj zajednici da su životinje važne - rekli bi da životinje ne čine velik dio ugljika na planetu, tako da ne mogu biti važne. Ono što radimo je povezivanje točaka, pokazujući da životinje imaju veliku ulogu, zbog multiplikacijskih učinaka koje stvaraju, pojašnjava Schmitz.
Problem trenutnih klimatskih modela i novi prijedlog
Znanstvenici u novom istraživanju, objavljenom u časopisu Nature, procjenjuju da trebamo ukloniti 6,5 gigatona ugljičnog dioksida godišnje iz atmosfere do 2100. godine, kako bismo spriječili porast prosječne globalne temperature za više od 1,5°C iznad svoje predindustrijske razine. Schmitz kaže da bi trenutačnim modelima, koji se fokusiraju na zaštitu i obnovu šuma, močvarnih, obalnih i pašnjačkih ekosustava, nedostajalo procijenjenih 0,5 do 1,5 gigatona pohranjenih CO2 godišnje.
Schmitz i njegovi kolege pregledali su podatke iz prethodnih istraživanja o učincima na okoliš desetaka vrsta divljih životinja, uključujući raspršivanje sjemena, gaženje, kruženje ugljika, ponašanje pri hranjenju, ponašanje u lovu i proizvodnju metana. Utvrdili su da teoretski možemo ispuniti ciljeve smanjenja ugljika na planetu tako da zaštitimo šest skupina životinja i proširimo još tri skupine životinja.
Konkretne brojke
Populacije grebenskih morskih pasa, sivih vukova, gnuova, morskih vidri, mošusnih goveda i oceanskih riba potrebno je održati na sadašnjoj razini. Također bi nam trebale populacije od najmanje 500.000 afričkih šumskih slonova, 2 milijuna američkih bizona i 188.000 kitova usatih u Južnom oceanu. Zajedno, te bi populacije mogle pomoći u hvatanju približno 6,41 gigatona ugljičnog dioksida godišnje, kaže Schmitz.
Biljojedi konzumiraju biljke koje se natječu s drvećem za resurse, skupljaju tlo bogato ugljikom kao i led u permafrostu, održavaju travnjake koji bi inače mogli dovesti do šumskih požara i promiču rast novog drveća širenjem sjemena, dok pohranjuju velike količine ugljika u svoje vlastita tijela desetljećima, tvrde autori nove studije.
Kitovi pak potiču populacije fitoplanktona koji hvataju ugljik na površini mora svojim dahom i izmetom, a zatim šalju goleme količine ugljika duboko na morsko dno kada uginu. Predatori, s druge strane, kontroliraju populacije životinja koje bi inače mogle ugroziti biljke koje skladište ugljik na kopnu i u moru ako ih se ne kontrolira.
Uz prave uvjete sve je moguće
Schmitz naglašava da se ove životinjske populacije mogu brzo oporaviti ako su stvoreni pravi uvjeti, ali za to bismo prirodi morali vratiti velika područja poljoprivrednih zemljišta.
Umjesto da budemo stočari, razmislimo o tome da stočari ugljika. Vratimo bizone i zapravo plaćajmo stočarima za ugljik koji pohranjuju, a ne za meso proizvedeno od stoke, kaže Schmitz.
Glas kritičara
No, ne dijele svi stručnjaci takav entuzijazam. Iako nova otkrića okupljaju široku viziju koja je vrijedna divljenja, ne pružaju dovoljno dokaza za političke preporuke, kaže Yadvinder Malhi sa Sveučilišta u Oxfordu.
Mislim da postoji stvarni potencijal za sinergiju između očuvanja divljih životinja i skladištenja ugljika, ali sam oprezan da se nešto poput ovoga reklamira kao nešto ključno za zaustavljanje globalnog zatopljenja. Znanost još nije dovoljno čvrsta i rokovi uključeni u mnoge slučajeve su prespori s obzirom na hitnost klimatske krize. Pokušaj ubacivanja ovoga u međunarodne klimatske okvire mogao bi čak biti odvraćanje od jedine stvarne promjene u igri globalnog zatopljenja, a to je zadržavanje fosilnih goriva u zemlji, naglašava Malhi.
Izvor: New Scientist
