Blagdani su vrijeme kada djeca na poklon dobivaju knjige no da bi uronila u taj svijet mašte i kulture s njima bi trebale čitati odrasle osobe kako bi im pročitani tekst bio razumljiv, smatra Zaklada Bofill sa sjedištem u Barceloni.
Ta organizacija za proučavanje obrazovnih politika napominje da između 20 posto i 23,2 posto učenika u Španjolskoj ima nisku razinu razumijevanja pročitanog teksta, a što je obično predskazivač neuspjeha u školi. Osnovnoškolci u dobi od 8 i 9 godina, čiji roditelji čitaju s njima, uglavnom su napredniji u razumijevanju tekstova od djece koja doma ne čitaju s roditeljima, dodaje Zaklada.
Kako bi omogućila djeci da čitaju uz pratnju odraslih, ukoliko njihovi roditelji to nisu u mogućnosti ili ne žele raditi, pokrenula je poseban program nazvan “Obitelji, saveznice čitanja”. U obrazovnim centrima, knjižnicama i socijalnim centrima nalaze se osobe spremne čitati s djecom i objasniti roditeljima kako to raditi.
U Zakladi kažu da je ključno poticati izvanškolsko čitanje da se “izbjegne socijalna isključenost” djece koja odrastaju u nepovoljnom okruženju, odnosno da se stvore učenici otporni na takvo okruženje.
Juan Mata, pedagog i profesor tijekom 40 godina na Sveučilištu u Granadi, detaljno je prostudirao ovaj fenomen.
Ponekad se misli da je čitanje isključivo vezano za školu, no to nije tako. Škola ima važnu ulogu no ključno okruženje je obitelj, kaže.
Dječak ili djevojčica će usvojiti ono što vide oko sebe dok odrastaju. Ono što obitelj već ima usvojeno, bilo da je riječ o čitanju, društvenim odnosima, bavljenju sportom ili plesom, velikim će dijelom odrediti sklonosti djeteta, dodaje.
Taj postupak, kada je riječ o čitanju, počinje prije nego dijete zakorači u školu. Zatim se samo nastavlja.
Postupak bi se trebao sastojati od čitanja naglas prije spavanja, obiteljskih razgovora oko knjiga, odlaska u knjižare s roditeljima, prisutnosti knjiga, novina ili časopisa u vašoj kući. O darovima koji se sastoje od priča, stripova ili romana, objašnjava Mata.
Ovaj ekosustav knjige je odlučujući, a nažalost, s bolom to govorim, njime počinje krivulja koja razdvaja djecu koja prirodno ulaze u svijet čitanja pd one koja ne ulaze, dodaje.
Razumijevanje pročitanog ima pak posljedice u gotovo svim predmetima u školi.
Ako nismo u stanju razumjeti tekst matematičkog problema, bit će nam teško riješiti ga, napominje Mata.
Tu je i jedan paradoks na koji upozorava. A to je da škola, najbolje oruđe učenicima iz siromašnih domova, povećava tu nejednakost, a da toga nije svjesna.
Udžbenici su namijenjeni djeci koja tečno čitaju. Koncept udžbenika je prilagođen djeci s već usvojenim vokabularom. I tako, polako, gotovo od početka počinje razdvajanje djece temeljem njihove sposobnosti čitanja te izbija na površinu kasnije u srednjoj školi, kaže Mata.
Quim će uskoro napuniti šest godina i svaku večer prije spavanja njegov otac, Luis Rivera, čita s njim u njihovu domu u Valenciji. Dok je bio beba, Luis i njegova partnerica Helga čitali bi mu naglas stranice svojih knjiga dok bi on zaspao u krevetu između njih.
Zatim su mu čitali klasične priče, poput ‘Ivice i Marice’. Sada obično idu u knjižnicu da ih biraju zajedno. Također ih čitaju zajedno naglas.
Ponekad nakratko prasnemo u smijeh jer neke knjige imaju humora i za djecu i odrasle, kaže Luis. Quim kaže da jako voli čitati.
Carmen Canabate, učiteljica u školi u južnom gradu Almeriji, veliki dio karijere provela je promatrajući nejednakosti među djecom u razumijevanju pročitanog.
Djeca koja odrastaju u obiteljima s bogatim kulturnim okruženjem, koje se ne ograničava samo na knjige, imaju vidljivo iskustvo, kaže Canabate.
Napominje da obrazovni centri i knjižnice mogu bitno ublažiti tu razliku ako djeci stave na raspolaganje pratitelje u čitanju ili ako potiču roditelje na čitanje s djecom.
Nedostatak bliske osobe, kao pratitelja u čitanju, obično ima društveni korijen. Ima roditelja, kaže Juan Mata, koji to primjerice ne mogu jer im radno vrijeme ne dopušta.
Drugi pak imaju nisko samopouzdanje u pogledu svoje sposobnosti čitanja te se ne osjećaju sposobnima pratiti djecu u tome. Neki misle i da to nije njihov posao, nego zadatak škole, kaže Silvia Blanch, profesorica sa Sveučilišta Autonoma u Barceloni.
Zaklada Bofill je stoga pokrenula program u kojem 1.800 dobrovoljaca prati djecu prilikom čitanja na katalonskom i španjolskom jeziku.
Mario Armengou, 76-godišnji umirovljenik, 40 godina je uvodio klima uređaje u industrijske pogone. Sada već deset godina čita s djecom.
Nemam unuke pa za ovu djecu radim isto ono što bih radio za svoje unuke. Prekrasno je vidjeti kako im se otvaraju oči kada napreduju, kaže.
Djeca koja odrastaju u nepovoljnom obiteljskom okruženju, a koja ipak u školi postižu odlične rezultate, dobri su čitatelji.
Alejandra, porijeklom iz Čilea, uključila je svoju kćerku u taj program u Barceloni jer joj ona sama ne može pomoći u čitanju katalonskog. Također joj ne stigne pomoći niti sa španjolskim jezikom jer većinu vremena mora provoditi uz drugo, autistično dijete.
Djevojčica ide u osnovu školu te kaže da joj je pohađanje programa pomoglo. Sada se osjeća sigurnija u razredu.
Pomoglo mi je i pri pisanju i pri čitanju. Prije mi je bilo teško čitati, a sada to doista radim tečno, ističe djevojčica.
