Sadnja drveća naširoko se smatra učinkovitim načinom smanjenja razine ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi. No znanstvenici sa Sveučilišta u Göteborgu upozoravaju da šume na tlu siromašnom hranjivim tvarima dugoročno neće biti dobro spremište ugljika. Kako šume stare, njihov unos CO2 opada i, svaki put kada se šume sade, postoji zapravo rizik od oslobađanja dodatnog ugljika iz tla.
Sposobnost biljaka da vežu ugljik ključni je čimbenik u izračunavanju učinaka klimatskih promjena, obzirom da razina ugljičnog dioksida u atmosferi raste.
Znanstvenici su sada izmjerili koliko biomase raste na zraku s povišenim koncentracijama CO2 u nekoliko dugoročnih eksperimenata na terenu. Stimulacija rasta bila je slaba ili izostala kada su biljke živjele u siromašnom tlu, u nekim slučajevima nakon i samo deset godina.
Ukupna biomasa koja veže ugljik nije bila više stimulirana povišenim razinama CO2 u našim eksperimentima tijekom vremena. Točno kada će se rast usporiti ovisilo je o raznim čimbenicima, ali jedan važan je bio koliko dušika tlo sadrži, kaže Louise Andresen, znanstvenica sa Sveučilišta u Göteborgu.
Ostali čimbenici koji prethodno nisu uzeti u obzir su da neka stabla umiru i tako prestanu vezati ugljični dioksid. Umjesto toga, njihov se ugljik prerano oslobađa. Iako se u prošlosti vodila rasprava o kapacitetu naših šuma da ublaže učinak staklenika, ova studija objavljena u prestižnom znanstvenom časopisu Global Change Biology pruža istančaniju sliku tog problema.
Sada znamo da mi ljudi ne možemo samo ušutkati svoju savjest sadnjom šuma; dugoročno to zapravo ne pomaže. Jedino što će pomoći je da čovječanstvo smanji svoje emisije stakleničkih plinova, tvrdi Andresen.
Znanstvenici također upozoravaju da sama sadnja drveća može imati velike negativne učinke. Zemljište nalik vrištini ili tundri dobar je spremnik ugljika. Ako strojevi dođu kako bi pripremili tlo za sadnju, postoji veliki rizik da će ugljik vezan u tlu biti ispušten u atmosferu, upozoravaju znanstvenici.
Razina dušika u tlu je presudna
Ranije je prevladavala teorija da povišeni ugljični dioksid dovodi do povećanja rasta biomase. U eksperimentima na otvorenom u SAD-u, Švicarskoj, Danskoj i drugdje, šume, trave i druga vegetacija bili su izloženi manipuliranoj razini ugljičnog dioksida u zraku, a znanstvenici su zatim mjerili rast biomase. Tamo gdje je tlo imalo nisku koncentraciju dušika, istraživači su mogli vidjeti da se biomasa prestala povećavati nakon nekoliko godina.
To nisu sjajne vijesti, s obzirom da su razine ugljičnog dioksida u Zemljinoj atmosferi porasle s 380 ppm, na više od 410 ppm, samo u posljednjih 20 godina. Nakon ovih vrlo dugih eksperimenata, znamo više o tome kako vegetacija reagira na povišene razine ugljičnog dioksida. Kad uzmete u obzir cijeli ekosustav, plodnost tla i cijeli životni ciklus biljke, mnogi ekosustavi ne povećavaju količinu ugljika koju vežu, kaže Andresen.
Izvor: EurekAlert